Wednesday 17 April 2013

Ćao bubice,

Moja verna spono sa svetom u dugim vetrovitim večerima. Ne znam ni što ti pišem kad ti sve informacije stižu real time preko žice i ovaj blog čitaš više da vidiš da slučajno nisam neku devojku upoznao. Mada znam da će te ipak obradovati ovo pismo, pa makar se i malo ponavljao. Nemoj molim te da prosleđuješ čika-Cacku ova moja pisanija, opet će da digne uzbunu u Beogradu i Alžiru što prebrojavam stražare mog utvrđenog naselja (35 ih je prema poslednjem popisu), da me tobož' ne optuže za špijunažu i uhapse.  Vidiš, moram i njemu da se javim, znam da se brine za mene, a i kako ne bi - od tri sina uvek ja nađem da odem u neke Palestine i Alžire.

Ja ću, bubice, da ti pričam malo o odnosu društva i države prema brakovima, vezama i uopšte o položaju žene u Alžiru. Odmah da ti kažem, kad smo kod položaja, žene su na nekim dobro čuvanim položajima i zaklonima pošto sam ja za ovih mesec dana u Alžiru video (uz sve kvalitete i iskustvo top-špijuna) samo dva primerka – i to koja su mi verovatno poturili kontra-obaveštajci.

Prvi specimen je Sabaha - sekretarica šefa projekta (on da čita ovo sad bi mi ispravio i stavio Šef Projekta). Sekretarica Sabaha nosi veo koji joj ne prekriva lice i, prema mojim operativnim saznanjima, ima između 37 i 39 godina. Još je mademoiselle, nije još madame. Ima neki povlašćen status, ne znam preko koje veze je tu dospela, ali niko ne sme da digne glas na nju, i jedino što znam je da ne priča francuski - a jedina dva uslova koja mora ispunjava sekretarica na našoj brani jesu da zna francuski i da zna da piše. Sabaha ne ispunjava najmanje jedan od dva uslova. Druga je neka malo mlađa žena koju srećemo u kantini, kulturna je, uvek kaže “salem aleikum” i ode na drugi kraj prostorije. Kao što vidiš, malo šta ti mogu reći o tim enigmatičnim stvorenjima. Mnogo više ti mogu kaz'ti o ženama uopšte, viđeno kroz prizmu muškarca i alžirskog mačo društva.

Baš mi se žali drugar Hamza, topograf, kako u ovoj vilaji nema gde da se izađe uveče, devojaka ima kao kiše u Sahari, nema kafića i diskoteka, nema alkohola (ni pre ni posle 22h, ni u kom obliku)... tako da on vikendom izlazi u obližnji grad Blidu da bi tamo okušao svoju sreću u ljubavi. Recimo, ako Hamza nađe izabranicu svoga srca u Blidi, dobiće povišicu od 3000 alžirskih dinara (da kažemo jedan alžirski jednako jedan srpski dinar). Za pripremu venčanja dobija celih mesec dana plaćenog odmora, da proslavi kako valja i trebuje. Jednom se ženi! Ako se, pak, razvede (ne d'o alah) i ponovo oženi, nema opet mesec dana. Pa onda kad se rodi mali bin Hamza, još 1000 kinti mesečno, i još hiljadu za svakog sledećeg. Trebalo bi Palma da se ugleda na ovaj sistem pospešivanja nataliteta.

S druge strane, zaposlena žena ne dobija iste bonuse, a i šta će joj? Njen muž sigurno donosi pare u kuću. Ako Sabaha, recimo, treba da svedoči na sudu, ona sama, jedna, nije dovoljna da bi njena reč bila uzeta u obzir na suđenju. Zakon kaže DVE žene (Sabaha i kantinska devojka npr.), četiri ženska oka, da bi svedočenje imalo sudsku težinu (mada ipak bolje da i neki muškarac može da posvedoči). Punoletnim ženama je u nekim situacijama (i u nekim regijama) potreban muž/brat/otac da bi ostvarile svoja prava – recimo da bi se udale. Tata, tata, je l' mogu za Hamida da se udam? - Kakav crni Hamid, Hamzi si obećana! Kad ženi umre tata, u ostavinskoj raspravi, ona ima pravo na 1/3 imovine, dok brat polaže pravo na ostale 2/3. Ako se Sabaha i Hamza ne slažu, Hamza može da najuri Sabahu (raskid po automatizmu), dok žena mora da pokreće ceo proces razvoda. Da lepo obrazloži Sabaha zašto bi htela da se razvede.

A prošlog vikenda sam imao priliku da proćaskam sa jednim vojnikom neženjom: Saleh je moje godište, studirao je neki fakultet u Buagiji i služba ga je rasporedila ovde u Suagiju u vilaji Medeja. Saleh, moj vršnjak, ima sve zube na broju, nema ravne tabane, kao ni krivu kičmu. Uz to ima i neku diplomu, tako da čovek ispunjava sve uslove da bude profesionalni vojnik. A u Alžiru je vojska sveprisutna: policija je zadužena ovde samo za urbane zone, dok je cela teritorija izvan gradova pod kontrolom vojske. Ovde vojska npr. obavlja ulogu saobraćajne policije ili vrši pregled vozila na kontrolnim punktovima na međugradskim putevima. Ne znam koliko posto BDP-a odlazi na vojsku, ali mora da je više nego za pomoć nevladinim organizacijama. Kad Saleh-vojnik stupi u redove vojske, on je rešio svoje stambeno i finansijsko pitanje, kao i stambeno i finansijsko pitanje svoje buduće porodice. U koji god grad da Saleh bude raspoređen, vojska ima svoja utvrđenja u kojima su zgrade gde će Saleh imati svoj stan. On je za sad u zgradi za samce, nema bonus za porodicu i decu i nema pravo na internet. Na to imaju pravo samo oženjeni vojnici. Internet nema da ga (zvanično) “internet ne bi kvario”, mada Saleh često ode u internet-centar gde četuje sa svojom onlanjn simpatijom Ukrajinkom. Naučio je volim te i dane u nedelji na ukrajinskom i, ko zna, možda će Saleh jednog dana dobiti povišicu od 3000 dinara i mesec dana plaćenog odmora zahvaljujući Juliji Ukrajinki. Inšalah.

Dok ćaskamo, prilazi drugi vojnik, Muhamed, smena straže, Saleh mu daje svoj pancir i kalašnjikov, nešto se šegače, Muhamed uzima pušku, uperi je u Saleha i “TATATATATARA!!!”, imitirajući zvuk rafalne paljbe. Već sat vremena čekamo na promenu eskorta... malo da ja propitam Saleha o terorističkom napadu u Tiguenturinu, kad sam već tu. Dečko kaže da je vojska izvela odličnu akciju, oslobodila je preko 900 od 1000 talaca. “Sa teroristima nema pregovoranja”.

                         

Inače, ove nedelje sam igrao fudbal sa mojim gardijenima u naselju - ljudi poslagali puške uz ogradu i opičili mi fudbalicu na male goliće. Dosta slušam muziku, sviram, gledam filmove i učim arapski. Brzo prolaze dani i nedelje. Javili su mi iz Beograda da ću biti uskoro prebačen na jednu drugu branu u vilaji M'Sila ka istoku. A baš sam se navikao na ekipu inženjera i na ovaj ritam: posao od osam do pet, redovna ishrana, dnevnik RTS-a u pola osam, spavanjac u 23h i izlazak u civilizaciju jednom u dve nedelje.

Eto tako, bubice. Da ne dužim, za kraj, zapisao sam iz rubrike “Dešifrujemo vaše snove” jučerašnjih novina šta znači osoba kad sanja da ima zub sa karijesom i da ne može da ga izvadi, a strašno je boli (pitanje čitateljke). Znači, nije da je stvarno boli zub i da treba da ode kod zubara, nego: “Neko iz vašeg okruženja je bolestan. Neka još dugo poživi. Inšalah.” Svašta nauči čovek.

Ljubim bubi.

sLo


3 comments:

  1. Divan ti je blog. Čuvaj se. Pozdrav iz Belgije, AMP

    ReplyDelete
  2. Ništa bolji od tvog!
    Bisou za Leuven, iliti Louvain.
    sLo

    ReplyDelete
  3. Ovaj mi se najviše sviđa od svih :)

    ReplyDelete